pozitivne vibracije

Izgubljeno vrijeme, razbijena krhotina vječnosti, nenadoknadivost trenutka između dvoje ljudi. Neizvjesnost čekanja, ali sada je to njezina sjena u bljesku njegovih misli; on je ljubi besmrtnišću svojih čula, ona to zna i zato njena odsutnost u njemu odiše tajanstvenim mirisom čednosti koja ga prožima do srži. Pred njim je okvir za prazan prostor, on tek treba da smjesti unutar njega
sliku koja se udaljava od njega i traži svoj savršen odraz u prostoru.

On zastaje na margini misli, pali cigaretu, žar mu se rasprkava na čelu. Još sinoć leažo je posred njenih grudi, otkrivajući bjeličast odsjaj i draž njene puti u vrelini tame, igrao se njima poput dječaka, ne skrivajući svoj dječački nemir i taštinu muškarca koji koja će ga stjerati između mračnih zidova, kao noćnog pauka, za koje će ostati okovan paučastim okovima strasti. Poput udaraca biča osjećao je njene usne na svojim leđima, njene oštre, ledene nokte koji su se ukopavali ispod njegove kože i prodirali sve dublje u njega. Ona je tu, leži uz njega; tako meka, stvarna, otkrivena tek njegovoj lucidnosti, njegovom isčekivanju. Neizdrživa bol siječe njegov krik, on se otiskuje s obale njenih bokova u svanuće svoje imaginarnosti...

Koračao je ulicama sumornog grada; nož noći zariven među njegovim rebrima dok on traži njen trag u ljepljivoj tmini zvijezda, poput vuka, koji traži trag svoje ženke među sjenkama stabala. I dok mu vjetar diže okovratnik prema dubokoj posjekotini na bradi, on grči svoje ruke pod kaputom kao da želi zadržati njen dodir, usječen u njegov dlan, poput nekog proročanstva. Ona je tajanstvena poput tame koja ga sve više guta svojim raljama; ona je privlačna poput strasti koja kola njegovim žilama, ona je jednostavno ona...

Zbunjenost koja ga ne napušta kad je Lorena prisutna u njegovom tajanstvenom sjećanju; oslobađanje duboke žudnje iz njegove krvi da je dotakne beznadnošću svojih čula, uzrujanost koja leži u njenom imenu koje on prvi put izgovara tišinom misli...Negdje, ona je nedokučiva, nedostižna; on je suočen s njenom odsutnošću u prostoru, ali sjećanje je čini prisutnom u svim njegovim podražajima u kojima se množe njene slike koje je on, sebi objašnjava, njenom stidljivom i tjeskobnom plahošću.
Neusklađenost ritmičkog disanja, maglovita ljepljivost u zraku, tragovi ljubavi koja će tek oblikovati njihove gorljive navike za bijegom u zamku za opasnost; preplavljenost čula; obuzetost eksplozijom duha....

Izgubljen, na tragu vremena, poput tajanstvenog konjajnika noći, lutao je njenim mirisima u vjetru, kiši; tražeći odlomljeni dio sebe u kockici trenutka kada je strastveno ljubio, predavao se njenim treptajima, njenim dražima, njenom tijelu... Nedostajala je u njemu poput daha koji pokreće njegov svijet iluzija; ona je bila poput lutke od papira na njegovom dlanu dok nije izgorjela pod plamenom njegovih dodira. Sada je u svojoj ruci nosio njen prah; kao svoju vlastitu nepokolebljivost da je uništi kako bi je mogao stvoriti ispočetka u svom poljupcu nepokoren njenim bijegom iz njega. Još neviđen, nejasan u svojoj kreaciji žene koju obožava do svog izdahnuća, čekao je razotkrivanje sebe kroz njenu metamorfozu...

Bljesak njegovog ludila u tmini; ona je vezivala njegove ruke svojim dahom za mjesečev prsten. Izbjegavao je da je dotakne, osjetivši kratak i opor bol u svojim sljepoočnicama dok je ona svojim tijelom klizila niz njegova leđa. Znao je da ga ponovo posjeduje svojom ekstazom, svojim djetinjastim smijehom kao uvijek kad bi mislio da je gubi. Lomila je svojim dodirom ledene stijene
nijemosti u njemu, jer on je pod njenim nestašnim prstima bio poput staklenog kamenčića koji je bacala s obale u more kako bi ga zarobila u malim krugovima koji su se širili modričastom površinom. Zvijezde kasne, noć se razlila poput tinte na pergamentu, ona lagana plovi kroz njegov pogled i urezuje mu poljupce na desno rame...

Htjela je mirisati ne njega, kad nečujno ode, ne zaustavljati njegove korake u vjetru. Nije znala da je postala njegova sjenka, dok se budila sama s druge strane jutra, približavajući se sjetno zrcalu da se počešlja i četkicom oboji trepavice u boje sna prekrivajući kapljice tame na njima. Htjela je sačuvati okus svojih usana na njegovim kao suvenir na njih, na tu noć prepunu čudesnih treptaja njihovih tijela, strasti...Htjela je samo mirisati na njega kada ga pusti da zauvijek isčezne iz njenog buđenja.

Ponovljene kretnje,
soba u plavom,
njegova ruka u njenoj kosi...
Ostavljena ljetu
čekam...

Poput ukradenog zrnca pijeska
valom.


Beskrajno zaljubljena
njemu
predajem nju
poput
srećonoše...

Miris njene kose vratio ga je ljetu. Ona je ležala na stijeni, kao uvijek, polunaga igrajući se s perlama sunca na svom trbuhu. Shvatio je da ljubi morsku sirenu; lice žene koju je želio prekrio je val. Postao je čovjek riba; ljubav je opet bila zamka za njega, kao i čarolija te igre...Znao je da je okovan u carstvu plavetnila, ona se popela na vrh stijene i skočila lomeći ledeno dno svojim nožnim prstima...Opet je bila tek odraz daleke svjetlosti
što probija površinu ; on je čekao da se rasprši pod zamahom njegovih peraja i ponovno skoči sa stijene. Tako je jedino mogao posjedovati njenu bezimenost, njenu iluzornost, njenu metamorfozu...

Uzimaš pola kockice leda iz moje čaše i kliziš mi njome niz vrat. Usnama pokušavaš otpiti kapljice vode iz male udubine na mom vratu, dok ti prsti lagano dotiču moje nježne gležnjeve i penju se uz moje listove noge prema mojim bokovima. Tvoja nježnost me zasljepljuje... Znam; između nas neće ostati opsjednutosti trag. Naša predaja je poput nekog zaboravljenog otkrića drevnih civilizacija; ti i ja smo izgubljeni tragovi prošlosti na raskrižju sazviježđa; čekamo da se pretvorimo u prasak svjetlosti kako bi spoznali putove koji nas vode natrag svijetu kojem pripadamo. Utisnuti ispod pera na papiru, poput rukopisa raspršit ćemo se poslije sjedinjenja u današnjost...I bit ću opet vatra koju si ukrao bogovima poput Prometeja, i bit ću tvoje zatočeništvo, i tvoje
oslobođenje...

Hoćeš li znati ljubiti boginju u meni?

Tvoj dodir rasplamsao se na mojoj koži,
nestaješ
poput vulkana
u plimi
moje ekstaze...